Istina koje se krija iza bloga!

Dragi čitatelji i čitateljice,

Ovo će biti malo drugačiji post nego ste navikli, i predstavlja moju želju da kažem nešto više o svom blogu i životu iza njega. Outfiti, make up lookovi i saveti će izostati ovoga puta a priča zalazi mnogo dublje od svega što ste imali prilike da vidite na ovom blogu.

Počeću od razloga koji me motivisao da napišem upravo ovakav post.

Prvi i jedini koji ću obrazložiti detaljno je sama blogosfera i mediji koji nameću jednu sasvim drugačiju sliku od onoga šta je zapravo blog, barem za mene.

Slika o blogerima/vlogerima/youtuberima nameće priču djevojke/momka iz bogate porodice koji dobijaju odjeću/make up za dzabe, žive luksuznim životom a pritom se ne bave nikakvim drugim poslovima sa strane, niti znaju šta u stvari full time job znači.

Obzirom da sam dio tog svijeta, i o meni se stvara identična slika, vrijeme je da ispričam koliko je blog za mene jedna velika žrtva. Pokušaću da uljepšam sliku koliko toliko, da ne bih zvučala patetično, jer to je najmanje što želim.

Priča mog blog-a počinje 2010. godine, tačnije Septembar 2010. Sa punim pravom mogu reći da sam među prvim modnim/beauty/lifestyle blogericama koji su krenuli da pišu u tom periodu. Sjećam se da sam guglala BiH bloggers, u nadi da ću naći nekog iz te sfere i jedino koga sam našla je bila Emina Saletović, a ne sjećam se tačno kada je ona krenula sa pisanjem bloga. Kasnije nam se pridružuje još nekoliko djevojaka, i nekako smo uspijele da formiramo zajedničku grupu i kontaktiramo međusobno. Ukoliko nisam informisana te griješim, slobodno mi se javite u komentarima, o tome ako ste već znali za nekoga ko je ranije počeo pisati blog.

U to vrijeme u BiH, trend blogera i youtubera nije bio ni na pomolu, a moj razlog otvaranja bloga ću ukratko opisati.

Još u srednjoj školi, pa i ranije, moja ljubav prema poziranju/fotografiji je itekako bila razvijena, i trudila sam se da pravim što zanimljivije fotgrafije, ne samo sebe, već i prirode koja me okružuje. Moja percepcija svijeta u kom živim i svijeta oko sebe se razlikovala od većine vršnjaka i bilo je jako teško funcionisati u takvom okruženju/sredini. Fotografija je uvijek bila tu da mi pomogne da prenesem svoje misli, interesovanja i pogled na svijet. Kao mali dnevnik kom se u toku dana uvijek obratim kako bih ispričala svoju priču, vizuelno. U tom periodu, internet nisam koristila kao i malo ko iz moje generacije. Dostupnost informacija, fotografija, krađa ideja je bila gotovo nemoguća. Sve što se radilo, radilo si iz glave, a zanimljivo da inspiracije nikad nije manjkalo, za razliku od današnje situacije gdje je potpuno obratno. Ja sam se vodila sopstvenim idejama, eventualno onim iz starih časopisa koje sam nalazila u kući/podrumu. Moja ljubav prema prenošenju emocija kroz fotografiju je nenormalno rasla, pa samim tim i želja za kupovinom fotoaparata. Do tada sam se snalazila digitalnim aparatima od prijatelja koji su ih imali igrom slučaja, i koje nisu koristili osim za specijalne prilike, kao što su rođendani i slično. Krajem završetka srednje, odlučila sam da otvorim facebook i pronađem još neku socijalnu mrežu koja će mi omogućiti postavljanje tematskih fotografija, i pisanje teksta kao opisa istih. Pojam blog je bio apsolutno nepoznat u to vrijeme. Sasvim slučajno sam, gledajući spot svog omiljenog benda dobila kao sugestiju neke youtube kanale koji su imali veze sa blogerima. Istraživajući o tome šta je blog odlučila sam da ga pokrenem. Tako počinje moja priča bloga, a samim tim i ogromne frustracije.

Kako sam tada koristila digitalnu kameru koju sam dobila od starije sestre, moj blog nije imao željeni izgled niti sadržaj. Međutim, nasuprot toj činjenici, ja sam dobijala jako puno pozitivnih komentara na svoje fotografije i pitanja koju kameru koristim. Većina ih je mislila da posedujem profesionalnu opremu, međutim od toga ništa do dan danas.

Praviti blog post koristeći digitalac je misija, i samo ja znam koliko muke, živaca, vremena mi je oduzeo svaki blog post.

Odjeća, make up, oprema, sve je to bilo na jednom nivou 1000 godina unazad onoga što ja zapravo želim, ali sam nekako gurala naprijed. Valjda zbog silne ljubavi da to radim. Onda dolazi početak studija a pisati blog pored obaveza je bilo pakleno.

Upisala sam Engleski jezik i književnost u želji da usavršim baš taj jezik koji bi mi kasnije omogućio što bolju komunikaciju sa ljudima vani, jer sam željela da se maknem iz ove sredine što prije moguće. To je ujedno bio jedini fakultet koji me interesovao a pritom bio priuštiv. Upisati Akademiju je bilo nemoguće iz mnoštvo razloga.

Nekako sam išla naprijed ne odustajući od bloga i od svojih ideja. U međuvremenu sam upoznala nekoliko fotografa, od kojih sam dobila poziv za saradnju, pa je blog dobijao donekle željeni izgled, međutim to nikada nije bilo 100% zadovoljavajuće.

Za vrijeme studiranja sam istovremeno i radila, i tako sebe izdržavala. Moji roditelji su bili tu da pomognu koliko je god bilo u njihovoj moći, ali sam ja bila ta koja je najviše odgovorna za svoj život i za svoju budućnost. Plaćanje stanarine, hrane, odjeće, sve je to zahtjevalo jako puno odricanja i ulaganja, ali ni to me nije spriječilo da idem naprijed. Odjeću sam kupovala po second handovima, dosta toga sam krojila i šila sama od materijala koje bih nalazila kući, i pored svega toga opet na kraju uspijela da napravim modnu kombinaciju koja je prihvatljiva za moj ukus. Make up vještine su bile uvijek prisutne, i nisu se mogle razvijati u nemogućnosti da sebi priuštim high end make up, kistove, opremu. Ali sam ja pored svega toga pravila make up tutorijale, lookove, za koje je većina od vas mislila da su rađeni skupocenom šminkom i kistovima. E pa nije tako. Većinom sam sve radila prstima i sa nekoliko oskudnih proizvoda.

Fotografije su nastajale u najbizarnijim okruženjima. Nekad bih poplavila od zime napolju da bih uhvatila savršeno svijetlo, a nekad bih potrošila 5 sati na formiranje 'studija' u svom stanu, gdje bih bušilicom pravila rupe za paravane od zavesa, praveći zilbericu od aluminijumske folije, i tako dalje i tako dalje. Kameru koja je bolja od digitalne a koju sam mogla sebi priuštiti sam uzela prije 3 godine. Objektiv koji koristim je najgori mogući objektiv koji možete imati, a blenda potpuno nemoguća, ukoliko niste uporni i ludi kao ja, da fotkate jedan izgled ili proizvod 3 sata ne bi li dobili približno ono što želite.

Uređivanje HTML kodova, i dizajniranje bloga ukoliko niste elektrotehničar/grafički dizajner je prava noćna mora. Ponekad sam provodila i do mjesec dana da uredim blog onako kako želim. Naravno, ukoliko imate novac i nije vam žao da date pare na baš te stvari a nemate mnogo bitnije od toga da platite dizajnera, ili čak kupite template od 100 dolara, preskočite ovaj dio.

Uporedo sa mučenjem oko bloga, sam držala časove Engleskog jezika, šminkala klijente i čuvala malu bebu. Od ušteđenih para bih kupila odjeću i make up koji bi mi omogućio novi post ili ulaganje u opremu. U međuvremenu sam ostvarila kontakte sa ljudima koji su mi pomogli u dizanju bloga na noge. Sve kontakte koje sam ostvarila sam ostvarila sa mukotrpnim radom i zalaganjem, bez ijedne veze ili prethodnog poznanstva. Nikakve tetke, strine, sestre, nisu pomogle u pronalaženju kontakata. Polako su počela interesovanja za blog, počela sam da odgovaram na pitanja za intervjue, i sama se pitala kako se iko interesuje za ovo što radim, bez da su me mama/tata preporučili nekome od tih ljudi. Upoznajući svijet blogera, prosto je nemoguće raditi bilo šta od ovoga bez početnog uloga bogatih roditelja i poznanstava koje su oni ostvarili prije 20 godina.

Probajte sami, ukoliko mislite da je toliko lako.

Blogeri koji kreću sa dizajniranom stranicom od strane vrhunskog grafičkog dizajnera, plaćenih 100,000 pratilaca na svim socijalnim mrežama, vrhunskom opremom za fotografisanje ili snimanje, kupljene odjeće/obuće/šminke od strane tate i mame su oni koji su vrijedni pažnje.

A vi meni recite kako je moguće da neko sa 20 godina sam sebe izdržava a pritom iza sebe ima ono za šta ljudi rade do svoje 70. godine. Da, to je realnost. Takvi otvaraju blogove, i takve prate. Šta nije u redu sa društvom? You name it.

Za ovih pet godina i skoro 200 postova, ostvarenih saradnji sa jako puno brendova krenuvši od pristupačnih kineskih, do britanskih, njemačkih, vrhunskih Sigma kistova, mogu samo reći da sam i više nego ponosna na sebe i na svoj neprekidan trud pored svih prepreka koje sam imala ispred sebe, i sa kojim ću se još uvijek boriti u budućnosti. Iako su to baby steps u poređenju sa progresom koji je idealan za mene, napredak postoji. A staće onog trenutka kada odustanem. I da, željela sam da odustanem od svega milion puta, i time okončam agoniju međutim to bi značilo da sve ovo što sam do sada radila pada u vodu i nema nikakvo značenje. Da ne cijenim sebe niti svoj trud, niti ljude koji su bili uz mene.

Želim da djevojke/momci koji vode sličnu bitku znaju da je moguće ukoliko to istinski žele, iz dubine duše, jer ništa drugo im neće dati snagu da nastave dalje. Možda baš nekoga ko je u sličnoj situaciji ohrabrim i podstaknem da piše svoj blog.

Onima koji su me podržali i prepoznali istinski talenat u meni se zahvaljujem ovom prilikom, a posebno mom momku Denijalu koji mi je bio podrška punih 9 godina.

Do sledećeg posta,

Ljubim vas puno

Uživajte u divnim jesenjim danima :)