NEW CHAPTER

Monday, November 20, 2017

Odakle početi.
Prva rečenica je uvijek najteža. A onda se samo nižu jedna za drugom.

Dugo mi se mota po glavi ideja za pisanje ovakvog blog post-a, međutim, obaveze mi nisu dozvoljavale da za laptopom sjedim duže od 15 minuta. A za jedan ovakav post mi sigurno treba više.





Oni koji me prate na Instagramu, i redovno gledaju moje Insta stories, su proteklih nekoliko mjeseci mogli vidjeti silno pakovanje. Zbog toga sam dobila jako puno poruka vezanih za selidbu. Na neke bih odmah odgovorila, na neke i ne bih stigla, tako da, mislim da je krajnje vrijeme da napišem jedan jedini post vezan za selidbu, i detalje vezane za selidbu u drugu državu i jednu takvu odluku.

Ne volim kada pročitam poruku a ne odgovorim na nju. To sam vam i pisala na insta stories. Jednostavno se ne osjećam fino. Konstantno imam osjećaj da nisam nešto dovršila. Tako da, mislim da je najbolje da kroz jedan ovakav post odgovorim na sva pitanja koja sam dobila generalno.

Što se pakovanja tiče, mogli ste vidjeti sav taj haos. U ovih nekoliko mjeseci, nisam znala gdje mi je glava, ali bukvalno. Jako malo sam spavala, jako puno obaveza obavljala, tako da, ukoliko se planirate seliti, pa čak samo u drugi stan, a kamoli u drugu državu, psihički se dobro pripremite. Ja priznajem da (kao ogroman samokritičar i perfekcionista) sam ponosna na sebe i na organizaciju svega do samih detalja.

Spremala sam diplomski, u isto vrijeme sam pravila postove redovno, pakovala se, snimila dva spota, za koja sam se napatila kao nikad u životu, i to sve u mjesec-dva. Stres je bio neizbježan, a ostavio je i posledice. O njima neki drugi put, jer se sada ne želim fokusirati na svoje zdravlje ;)

Oni koji me prate, znaju da dolazim iz malog mjesta zvanog Zalug, koji je prigradsko naselje u Prijepolju. Odrasla sam praktično na selu, i svaki dan do škole i nazad, išla pješice. Naučila sam da se izborim sa siromaštvom i borim za svoje snove. Znala sam šta hoću od samog početka, i davala svaki djelić sebe i svog slobodnog vremena. Još dok sam bila mlađa znala sam da sam drugačija od drugih. Da imam drugačiju percepciju stvari. Da doživljavam svijet oko sebe drugačije. 

Dok su moji vršnjaci, tinejdzeri, krenuli da izlaze po klubovima, i zabavljaju se uz muziku koja se meni nikada nije sviđala, ja sam svoje slobodno vrijeme provodila sa drugovima iz benda. Ili sam išla na hor, ili sam crtala, ili sam bila na probama sa bendom. Uvijek sam se družila sa dječacima, jer su mi više odgovarali. Osnovala sam bend sa 14 godina, kada u tom gradu niko nije slušao rock/metal muziku. Automatski sam bila osuđena od strane društva. Jednostavno sam bila čudak za takvo malo mjesto.

Nosila sam crno, i dizajnirala svoju odjeću. Kako nisam imala dovoljno novaca da izdvojim za outfite koji se meni sviđaju kupovala sam materijale, te sama šila i kreirala određene komade. Uvijek bi me svi pitali gdje sam nešto kupila, a ja bih se u sebi nasmijala, misleći kako je nemoguće da me pitaju za nešto što sam ja sama kreirala ni od čega. I dan danas ljudi mi šalju poruke sa oduševljenjem. Toliko im se sviđaju moji outfiti da me konstantno pitaju gdje sam nešto kupila. Često im ne mogu dati konkretan odgovor, jer dosta toga sama kreiram. 

Metal muzika mi se oduvijek sviđala i praktično mi je postala način života. Nešto što me opisuje kao ličnost i što mi daje smisao. Muzika mi je pomogla da kroz period osuđivanja društva u malom gradu preguram i nastavim dalje. 

Oduvijek sam bila hiperaktivna i produktivna, pa nikada nisam mogla ležati ili sjediti na jednom mjestu. Kako sam imala jako puno ideja, a malo resursa za ostvarivanje istih, krenula su velika razočarenja. Upoznala bih ljude koji bi imali sve ono za šta bih ja dala svoj život a nisu znali to iskoristiti. Pa bih se onda često pitala, koja je onda poenta svega, ako ovaj svijet ne funkcioniše onako kako treba. Onako kako je fer. Onako kako zaslužuješ.

Ali opet, muzika i bend su bili tu da mi daju podršku i snagu da nastavim dalje. Došla sam na studije u Sarajevo 2009. godine, kada sam upisala Engleski jezik i književnost jer sam oduvijek obožavala jezike, i poeziju. Uvijek sam čitala knjige koje nisu bile za moj uzrast već za mnogo starije generacije, pa sam otkrila pisce poput Edgar Allan Poe-a, Walt Whitman-a, Lord Byron-a, te sam otkrila neizmjernu ljubav prema pisanju poezije. Tako sam i na prvoj godini fakulteta počela sa pisanjem tekstova za svoj bend The Loudest Silence. 

Dolaskom u Sarajevo sam odlučila da nastavim sa bendom, iako su svi originalni članovi bili iz našeg malog grada, te su otišli na studije u različite gradove. To je bio jedan jako težak period, ali odustajanje nije bilo opcija. A onda sam naišla na jedan ogroman šok od strane samog Sarajeva i mentaliteta koji me dočekao tu. Mentalitet ljudi iz malog grada je nešto sasvim drugačije od mentaliteta ljudi u većim gradovima. To je jedna normalna stvar. Ljudi sa sela su naivniji, dobroćudniji, naučeni su da sve dijele, da se međusobno pomažu, i naravno, lakovjerni su. Ne susreću se sa toliko licemjerstva i sa problemima koje veći grad nosi. Međutim, Sarajevo nije imalo samo taj problem.

Sarajevo je imalo 101 problem. Nažalost, nije mi trebalo dugo vremena da to shvatim. Da sam kasnije shvatila, vjerovatno bi bilo bolje po moje zdravlje i možda sam mogla barem uživati na kratko. Ali sam to shvatila po samom dolasku, te sam, kako sam i spomenula, doživjela šok. 

Od profesora na fakultetu, kolega studenata, generalno uposlenika na svim mogućim pozicijama. Do lijenosti samog naroda. Ja koja obožavam tačnost i preciznost nikad nisam mogla da se pomirim sa činjenicom da svi svugdje kasne, i da niko nikad ne radi onako kako kaže. Sve je kod njih, lako ćemo. To me izluđivalo. 

Moj otac vam je osoba koja nikad nigdje ne kasni, i kome je riječ svetinja. Ako vam nešto kaže, znajte da će to u uraditi. Taj nikad ne obećava stvari koje ne može odraditi. To sam nasledila od njega, pa i dan danas funkcionišem na taj način.

Ali u Sarajevu, biti takav a ostati normalan je borba sa vetrenjačama. Ili nekoga čekam. Ili neko ne može da se nosi sa mojom tačnošću i preciznišću pa ga ubija odgovornost. I tako se nezadovoljsto konstantno povećava. 
Sve je u pregovorima na kafama. Prvo da se popije kafica, ili ispije pivo, ispriča pokoji vic, izogovara poznanik, a onda ako se stigne do konkretne teme i konkretnog dogovora, stigne. Ako ne, ma nikom ništa. Ima drugi dan. Sve ćemo lagano. Bez žurbe molim. Nemojte im narušavati merak ljenčarenja 'na' kafama. 

Da se osvrnem na period studiranja još jednom.

Kako je kod nas u gradu običaj da sve dijelite jedni sa drugima, i da pomažete barem onome sa kim sjedite u 'klupi', ja sam se tako i nastavila ponašati tokom studija. Međutim, tu sam naišla na određenu skupinu ljudi koja je mrzila sve što je drugačije, svakoga ko dolazi sa strane. Ukoliko niste iz Sarajeva, to je već dovoljno da vas mrze. 

Navešću samo jedan primjer zlobe i mržnje, koji mi je i dan danas ostao u sjećanju, a bilo ih je milion sličnih, samo nemam prostora da pišem detaljno o svakom pojedinačno.

Kako sam morala istovremeno raditi i studirati, da bih imala za dzeparac, trčala sam svako jutro na posao u 8h, a onda na fakultet na predavanja i vježbe koje nisam smjela propustiti. Ukoliko bi se trebao predati esej (a kada studirate jezik, pišete ih dnevno najmanje 2), onda bih zamolila nekoga od kolega da mi preda isti, jer sam žurila na posao. Da bih nekoliko puta doživjela da padnem ispit, iz razloga što sam imala minus zbog toga što esej nije predat. A esej bi kolege bacile u smeće.

Onda sam shvatila da su ljudi ogorčeni i puni frustracija i da im je takav način ponašanja izduvni ventil.

To su bile sitnice. Sa tim sam se super nosila. Onda sam naišla na profesore, koji su me maltretirali iz samo njima poznatih razloga, a koji su završili na tim pozicijama zahvaljujući nekakvim političkim strankama. Moje naivno viđenje obrazovanja je bilo da kada si profesor na fakultetu tada si 'neko i nešto'. I naravno, došao si na tu poziciju jer si zaslužio. Little did I know.

Shvatila sam da je obrazovanje u Bosni i Hercegovini jedna ogromna laž, te sam sve manje ulagala truda i vremena u učenje i polaganje ispita. Radila sam 2 posla istovremeno, kako bih omogućila sebi normalan život. Otvorila sam blog, te sam u njega uložila jako puno živaca i slobodnog vremena. Istovremeno sam tražila članove benda, misleći da ću ih lako naći. Međutim, kada sam se pojavila sa porukama koje bi glasile ovako: '' Ćao, moje ime je Taida. Osnovala sam symphonic metal bend, i u potrazi sam za gitaristom/basistom. Ukoliko ste zainteresovani, javite mi se da se nađemo na probi i možda čak i probamo sa snimanjem autorskih pjesama. Smiley face. ''

Naišla sam na takvo ismijavanje, da mi nije bilo dobro. Određena grupa ljudi se smijala činjenici da sam ja TAIDA, PJEVAČICA u symphonic metal bendu, iz Prijepolja, došla da tražim članove za svoj bend u Sarajevu. Pa molim vas. Otkud joj ideja za takvo nešto. Šta je to ona umislila? Symphonic metal? Hahaha, jao. Pa gdje će žena pjevati u metal bendu? Pa gdje će to molim vas.

Onda sam se zapitala, jesam li ja normalna ili nešto nije u redu sa ovim gradom. Šta se događa sa mladim ljudima? Šta se događa sa kulturom u ovom gradu?

Kada sam otvorila blog, i krenula sa slanjem e-mailova na adrese PR-ova, ljudi bi me izignorisali, ili bi me pitali da im objasnim šta je to blog. Šta ja to zapravo radim. Čuj, bloger? Šta ti je to ba?

Danas je blogera i IG influensera sve više, i mediji su tek počeli da shvataju šta bloger zapravo znači. Sada su brendovi počeli da šalju ponude i taman kada su krenule ozbiljnije poslovne saradnje ja odlučujem da idem u drugu državu. Možda mislite da sam luda, ali za takvo nešto treba hrabrosti i muda, da izvinete.

Kao što već rekoh, odmah sam shvatila gdje živim, gdje sam došla i da kako znam i umijem idem iz države, i pokušam svoj život iznova negdje drugo.

Međutim, to nije tako lako i jednostavno. Prvo, otići iz rodnog grada sa 18 godina, i zateći ono što je mene zateklo u Sarajevu, nije nimalo bezazleno. Naučila sam da se izborim sa tim, i ponosna sam na sve što sam postigla do sada, obzirom da nisam imala niti jedan kontakt niti poznanstvo.

Do svakog cilja sam došla isključivo sama, boreći se kao lavica.

Moja agonija boravka u Sarajevu svih ovih godina, i nemogućnosti da ga napustim se povećavala iz dana u dan. 

Ne, ne idem na koncert Aca Lukasa. Ne, nemam gdje izaći u Sarajevu. Ne postoje 'metal svirke.'
I ako postoje, to su svirke u jednom klubu, gdje bi s vremena na vrijeme došli bendovi koje ne slušam. Jednom u 5 godina u Sarajevo dođe neko 'veće' ime iz rock/metal svijeta. A meni život prolazi.
Toliko toga želim da vidim, posjetim, doživim, uradim. A dani prolaze. Sarajevo postaje mjesto nemoguće za življenje.

Meni kao blogerki/influenserki postaje nemoguće. Tip žena koje se prate širom BiH su plastične 'starlete' koje od sadržaja nude izlaske po kafanama, bad girl stav, pijanke, provod uz folk muziku, golotinju, bogatog ali nužno glupog sponzora, ili bogate mame i tate.

Djevojke se poistovjećuju sa takvim influenserima. Žele sadržaj gdje im je mozak na off, i gdje će se dobro nasmijati iz pokoju glupu šalu i napućene silikone iz fancy kafane. To je realnost.

Mene ne prate takvi ljudi.
Ponosna sam na svoje pratioce. Na publiku koja mene podržava. Na skromnost tih ljudi, i na činjenicu da cijene i prepoznaju nekoga ko je krenuo od nule, i izborio se za svoje ciljeve. 

Takve ljude ja cijenim. Drugačije, borce, inteligentne žene/muškarce, koji ne samo da su talentovani, već su i prirodni. Od vještačkih noktiju, silikona, istih faca i istih outfita mi je muka.

I ne uklapam se u taj mentalitet. I nikad neću. I dala sam i ono zadnje snage da odem iz ove države. I napokon uspjela. Zahvaljujući mojoj najvećoj podršci, mojoj drugoj polovini.

Dolazak u novu državu je jedan tako stresan period ali su me selidbe od ukupno 8 puta isklesale i naučile da se izborim sa takvim stvarima. Ako me Sarajevo nije ojačalo, onda me ništa u životu neće ojačati.

Da vam kažem još 'jednu' stvar. Sarajevo ima divnu prirodu. Divne građevine. Ali Sarajevo ima loše ljude. A nisu građevine te koje daju život i dušu jednom gradu. To mogu učiniti samo ljudi. I dok god se ljudi ne promijene do srži, tu neće biti bolje. Prirodna bogatstva će me uvijek vratiti u posjetu. Kao i divni ljudi koje sam upoznala tamo. Decenija nije malo. Veže se čovjek za mnoge stvari. Vezala sam se i ja. I za ljude. I srce mi se čupalo kada sam morala sve to morala napustiti ali nekako odlučiš da guraš naprijed. Radi sebe i svojih snova. Jer to je ono za šta se treba boriti, zar ne?

Koja je poenta života ako ne uradite barem jednu stvar koja vam daje smisao?  Da se nismo izborili za ovakav jedan potez, žalili bismo do kraja života. To sigurno znam.
I nemojte misliti da je Minhen moja zadnja destinacija. Moja jedna jedina ljubav je London. I ako se nikad ne uspijem skrasiti tamo, onda neka mi prospu pepeo na ulicama Londona. To je sve što želim.

A vama želim da se pokrenete i uradite barem jednu stvar, koja je možda i najveći rizik u vašem životu. Ali uradite je. Zarad vašeg srca. Život je jedan. Pa neka ide i zdravlje i sve.
Vrijedi.

P.S. Za sve one koji me pitaju šta će biti sa bendom. Bend nastavlja. Punom parom. No worries ;)







15 comments:

  1. Svaka ti čast na hrabrosti i iskrenosti. Želim ti sve najbolje u novom životu, uz nadu da ćeš njegove fragmente redovno deliti i s čitaocima. Zgranula sam se nad postupcima tvojih kolega s fakulteta, a, kao i ti, spadam u osobe koje nervira otezanje, odugovlačenje, neprofesionalnost i beskonačno ispijanje kafa.

    ReplyDelete
  2. Pročitala sam svaki red sa posebnom pažnjom...Ima zlobnih ljudi svuda, nailazićeš na njih gdje god otišla, ali na kraju je samo jedno bitno-ako osjetiš da te negdje nešto guši i pritiska, baš onako jako, da ne možeš da napreduješ i pored svih lavovskih napora, napusti to! A za to, u pravu si trebaju muda. (bez cenzure, džaba) Žao mi je što smo ostali bez tebe na prostorima BiH, i ne samo tebe-sijaset prekrasnih mladih energija... Zlo u ljudima je nikada jače, treba nam neki restart svega, pa da krenemo iznova. Ljubim te i srećno!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti Erna. Naravno, sa time se slažem. Ima ih. Kao što ima i divnih ljudi i u BiH. Upravo tako. Osjetila sam da me guši, i tu je bio kraj. Rekla sam sebi, otićiću odavde pa makar crkla. Nema veze, doćiću ja nekad na neko blogersko/influensersko okupljanje, ne brini :P
      Hvala!

      Delete
  3. Odlican tekst, bas sam ponosna na tebe mada te ne znam (i ovo mi je prvi put da komentiram na blog).
    Ja sam prosle godine iz Hrvatske odselila u Svedsku (naime ja sam prvenstveno zbog ljubavi, ali to je za sobom povuklo puno toga jos).
    Zelim ti svu srecu i nadam se da ces pisati jos ovakvih tema! :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Kada ti neko ko te ne poznaje napiše ovakav komentar onda znaš da radiš nešto kako treba. Ukoliko si ti koja me nikad nije ni srela na ulici osjetila potrebu da komentarišeš nekoj tamo Taidi, onda zaista znam da ovo što radim nije uzalud, i da ostavljam neki trag u ovom svijetu.

      Hvala ti do neba!

      Delete
  4. Svaka čast . Ja se nalazim u sličnoj situaciji , nadam se da cu uskoro doci do cilja .��

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala! Samo guraj naprijed! Ne odustaj od snova, znam da je teško, ali ne odustaj!

      :*

      Delete
  5. Potpisujem ti svaku stvar. Svaku.
    I za metal svirke i izlaske i tako.
    Ja srećom nisam imala maltretiranja na fakultetu, a taj dio u tekstu mi je toliko podigao živac jer sam totalno zamislila nekoliko svojih kolega koji bi to mogli napraviti. Srećom, studirala sam u Mostaru, i opet sam naišla na dosta pozitivnih primjera. No da ne dužim.

    Svaka ti čast, i neka si otišla.
    Dovoljno si krvi, znoja i suza ostavila ovdje.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti Teky.
      Mostar je divan, i čak tamo je već bolje živjeti, mentalitet je dosta bolji u odnosu na Sarajevo.

      Ostavila, bilo kako je bilo. Zato sam i rekla, ovo je jedan jedini post posvećen BiH, i zato sam i pisala na našem. Više se ne osvrćem, ostavila sam to iza sebe.

      Sada želim da maksimalno uživam u predstojećim godinama, i iskoristim život što je najbolje moguće.

      Tebi želim svu sreću, i da mi dođeš nekad ;)

      A kad budem dolazila, definitivno ćemo se družiti :*

      Delete
  6. Ti si jedno posebno biće. I apsolutno se slažem sa svakom rječju. Hladni i prazni ljudi sa mjestom stanovanja kao najvećim uspjehom. A ustvari ništa.

    Želim ti sve najljepše u budućnosti, vjerujem da si sada sretnija.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti mnogo!

      I ja tebi želim sve najbolje, gdje god da si! Samo naprijed, svu sreću ti želim u svakom aspektu tvog života!

      :*

      Delete
  7. Divna si, malena! Zelim ti svako dobro pa, eto, i taj London ako bas mora :)))

    ReplyDelete
  8. Iz svega ovog sto si progurala najvrijednije je to sto sada znas da za tebe nista nije nemoguce.

    ReplyDelete
  9. Casino Near Santa Clarita, LA - MapYRO
    Casino Near 공주 출장샵 Santa Clarita, LA - View real-time 안동 출장샵 reviews of popular casino hotels and 성남 출장안마 places to stay 광주광역 출장안마 in Santa Clarita, 안양 출장샵 LA.

    ReplyDelete

DESIGNED BY ECLAIR DESIGNS